Nova godina, novi putevi, nove odluke. Ili ne. Tko zna? Sjećam se, krenula sam kopati po svojoj unutrašnjosti tamo negdje na proljeće 2014. godine, mjesec dana od Melitine smrti. Imala sam dijagnozu, depresija u promatranju, 47 kilograma, anoreksično stanje – realno – jer imam metar i žirafa. Na 1,74 ovih 40 kila s mokrim jorganom je izgledalo jako strašno. Htjela sam napustiti fax, do titule profesora dijelila su me dva pišljiva ispita. Nisam imala snage to završiti. Hodala sam kvartom u prevelikoj odjeći tadašnjeg dečka, tuširala bih se jer bi mi on naredio, kosa mi je bila mrtva, tijelo izmučeno tabletama. Zvuči skroz nenormalno kad me gledate sad. Ali u životu treba biti iskren, treba pričati priču koja se događa iza kulisa. Ostavite blještavilo vanjštine na moment, molim vas. In medias res, htjela sam umrijeti, nestati. Onda sam ipak htjela živjeti jer sam se bojala ne-života, a ipak sam skroz izgubila sebe, svoj identitet i smjer života. Budila bih se automatizmom, otvorila oči i buljila u dan. Bila sam mrtva, iznutra u potpunosti, izvana siva. Trajalo je to sve dosta kratko ako me danas pitate. Možda mjesec ili dva, a činilo se kao stoljeće.
Lutala sam takva, nikakva, možda mjesec ili dva, kažem, napustila grad, vezu, odnose, fax, poslove, ulice, hobije, staru sebe. Tamo u tom Zagrebu sam umrla te 2014. godine. Vratila sam se u Pulu i nekako krenula ispočetka. Učila sam sve nanovo. Pronašla sebe, izgradila se ispočetka. Danas sam ponosna na sve te mučne trenutke jer da ih nije bilo, nikad se ne bih probudila. A vjerujte mi, to mi je bilo potrebno. Svima nam je to potrebno.
Što želim postići ovim tekstom? Sljedeće. Želim da znate da postoji netko tko je dotaknuo svoje vlastito dno i ustao ponovno. I želim da znate da je to moguće. Bit će teško, bolesno izazovno i ponekad ćete htjeti odustati, ali nemojte. Znam da možete biti sretni i ispunjeni. I zato, ako se sad nalazite na jednoj takvoj truloj stanici života, suosjećam. Mogu vam reći da razumijem vaše osjećaje jer sam ih osjećala. I znam da vas ne razumiju oni koji nisu prošli ovakve stvari. Nisu razumijeli ni mene. Neću vam reći bit će sve ok jer se i meni od toga povraćalo. Ja vam samo želim reći da ćete uspjeti, ali morate izdržati.
Htjela bih da si u 2019. godini obećate da ćete izdržati.
Da ćete izdržati kad vam um bude brojao jadna si, jadan si, ništa nisi postigla, kako si mogao to, zašto nisi napravio ono.
Da ćete izdržati kad se budete bojali života, smrti, izazova, ljudi, početaka, kraja.
Da ćete izdržati kad vas budu napustili oni koji ne znaju kroz što prolazite.
Da ćete izdržati sve emotivne i tjelesne boli.
Da ćete izdržati sve noći kad ne budete spavali, kad budete plakali, tiho u jastuk, kad nitko nije blizu da vas grli, uzme za ruku, stisne uz sebe i kaže – tu sam.
Da ćete izdržati sve laži koje ćete pričati jer pitat će vas kako ste – a vi ćete lagati da ste dobro.
Da ćete izdržati kad budete mislili da više ne možete izdržati.
Nakon nekog vremena, obećajem, bit će bolje. Ne mogu ti garantirati kada i kako, ne poznajem te osobno i ne znam možeš li sam. Ako ne možeš, ja sam tu da ti pružim ruku. Zvuči tako svjetski, ja sam danas life i business coach, wow. Digla se iz mrtvih, kakva priča. Taman motivatorska, onako američki đir, da malo napalim masu. Skroz netočno.
Ja sam samo jedna obična cura koja je dotakla dno i koja je puzala, polumrtva, koprcala se, najčešće sama, da bi danas bila ovdje gdje je. Ja sam samo jedna obična cura koja želi svijetu ostaviti nešto neobično, jednom sam rekla. To želim. Želim da me pamte po tome jer sam znala kako i kada pružiti ruku. Želim da me pamte po tome jer nisam okretala glavu od tebe i žalila te, nego sam sjela, gledala te u oči i zajedno smo došli do onoga što tebe čini živim.
Zato, živi!
Znaš gdje me možeš naći, tipkamo si. <3
S ljubavlju, DAR(ia) za vas.
